Jedan od onih života...

Šta kada bi ovo bio posljednji post?

Ne nije ovo posljednji post... Al mislim si sve šta kada bi ovo bio posljednji, ono, posljednji u životu... Uhvatila me neka tuga, neka sjeta... Tiho i jezivo... Ne nije to d-moll, prebolan grč je ovo al na onaj "bad way" način... Nekako sam ljuta u svemu tome a ne znam na koga da se ljutim... A eto, na sebe... Na kog ću kad sam kriva?
Kada bi ovo bio moj posljednji post, mojih zadnjih par udisaja, mojih zadnjih par minuta... Šta bi napisala sada ovdje kada bi znala da će to svi vidjeti kada me više ne bude... I mislim, zašto jednostavno to sve ne bi rekla tim svima sada dok sam živa? Ne znam...
Kad bi ovo bilo posljednje od mene sve bi bilo u tonu jednog velikog "oprosti"... A ono dok si živ kažeš oprosti i kao ono sam sebi obećaš da ćeš se popraviti i nećeš više... Ma daj, znaš da hoćeš...
Kad bi ovo bio moj zadnji post u kojem bi rekla sve ono što nisam a trebala sam kojim redom bi krenula sa tim svojim silnim isprikama ljudima za štetu koju svjesno nanosim jer da je nesvjesno ne bi sad ovo pisala, zar ne?
Jel bi krenula po hijerarhiji od najvažnijih do onih najmanje važnih koje sam povrijedila u životu... Ili bi krenula kronološki... Eh...
Možda bi krenula sa jednim oprosti dječaku koji je tada išao u susjedan 3 razred osnovne škole (ne sjećam se, mislim da je bio D) i za Dan žena poklonio mi je flomiće i neke šarene gumice, "forne" gumice su to bile, a ja sam ga ismijala pred cijelim razredom jer sam se pravila jako važna...
Il da napišem jedno sorry jer sam bila glupa pa sam ga ostavila onu večer dok sam crtala glupo projektiranje, ono bez razloga, bila sam ljuta, prali su me hormoni usred puberteta i ostavila sam ga onako... ko iz... samo da vidim dal će trčat oko mene...
Oprosti, da, to nikako neću da zaboravim, slijedi i jednom krasnom dečku koji je igrao nogač u 1 zgb ligi... Ali i ne u prvoj hrvatskoj pa sam ga ostavila jer nije imao love i bio je nitko i ništa a ja opet sva važna sa svojim bijednim faksićem...
Jedno sorry onom jadniku iz Š.B., eh... Bio si mi drag...
Pa jedno sorry njemu kome baš i nekako moje sorry ni ne treba jer je sad sve 5 do plafona!
Pa jedan veeeeliki oprosti njemu jer sam ga sjebala... Al ono, do kraja, znam... Namjerno, baš sam si ok bila tada. Užas! Zvrkane, fakat sorry.
Di smo stali, aha izvini D. eto i ova predstava je završena (s nama gotovo zauvijek, napokon!) ali jedno sorry si i ti meni ostao dužan... Kad bolje razmislim, ma u redu je, ne trebam od tebe ništa!
I još ono par palih boraca koje sam uvjeravala u svoje glupe laži lažući pri tome samu sebe (još uvijek ne kužim baš zašto)... Svakom po jedno oprosti što uzaludnim pokušajima nisu zavrijedili ni da svaki ima svoju rečenicu (e da, baš sam....).
Ali eto... tebi stvarno jedno sorry jer sam totalno sjebala, jel da? Ništa od tenisa.
Jedno sorry šaljem i u MS... Vjerujem da ti je bolje bez mene, ako nije, vjeruj mi, bit će... Di sam sada...
Jooooj, sjetih ih se još! Joj, sorry ovom dečku kojeg sam srela danas dok je žicao kunu, jednu kunu a ja sam ga izignorirala... Zašto? Zato što sam bila s njim nakon što sam sjebala onog kojeg sam ostavila dok sam crtala za projektiranje... Glupan je na heroinu a bio je komad i pol i nisam htjela da me prepozna...
Veliko izvini malom iz moje srednje koji je paso oči a ja sam se jebeno poigrala... Kučka!
Jedno oprosti jednom iz srednje kojem sam rekla da je glupan i nisam mu htjela dati cigaretu kad me je žicao a sada mu za svake Sisvete palim svijeću jer se par godina nakon srednje zabio s autom u drvo i poginuo...
Sjebala me kronologija. Dal sam ih nabrojala sve? Nekako mislim da ako nisam onda valjda ni ne mislim da bi trebala... Možda da oni meni poklone koje sorry.
E da, sorry King Kong (iako mislim da si ti taj koji nisi baš bio u cijeloj priči normalan), al eto zaigrala sam se pa ti poklanjam jedno sorry.
I na kraju osim onom liku iz US s kojim sam se igrala a nije ni znao da se igram, jedno sorry i mom Zlatkiću kojem svaki dan jedno 45 puta vjerovatno trebam reći sorry al ne kažem jer prestala sam se ispričavati za stvari koje znam da neću promijeniti...
Jel gotovo s frajerima, pitala bi mama? Ma je! Sorry mojoj predragoj familiji koju uspješno ignoriram a ne znam zašto! I obećajem da i njima slijedi jedan poduži popis jer nekako sam vas sada stavila u pozadinu ovih mojih ljubavnih pizdarija... Ima tu još sorry, izvini i pokoje oprosti i za neke koji su mi presveti da bi ih gurala u post sa bilo kim gore navedenim uključujući i Zlatkića koji mi je po deseti put danas vratio volju za životom prije 5 sec kad me je nazvao na mob!
I baš me briga dal će moja mama pomisliti da opet sve zapostavljam radi jednog frajera, za to neću više nikada reći oprosti i baš me briga!!!! I neću ti ni reći za njega jer mi nećeš to analizirati i točka.
I super mi je sve i sad se osjećam puno bolje. Dužna sam izvesti svoje malo pseto, moje malo magare van... Njemu uzaludno govorim sorry već zadnjih par sati a ništa ne poduzimam glede toga! Mislim da me stvarno voli taj pas, jebote, ja bi si pobjegla već milion puta! Uglavnom sorry meni zbog jednog velikog, poboldanog Z. i to sam si fakat sama kriva jer to za sobom povlači puno toga što sam sjebala. I željela bi najprije od svega reći jedno sorry bolje rečeno OPROSTI ali ne znam u koju kategoriju da to svrstam i kome da to uopće naslovim, uglavnom... Jedna duboka isprika zbog jedne crne priče na Štefanje devedesetikoje slijedi svima jer upravo tu priču ovdje i sada zauvijek zakopavam. I meni i njemu i svima oko nas jebeno sorry kaj sam ja očigledno stvarno luda pa sam sjebala gro ljudi zbog svog zajeba a nadam se da se i on jebeno kaje jer ruku na srce on je bio gad. Eto krenulo me već u 3 razredu osnovne... Pa me krenulo tako i do tu iza ugla, mjesec, dva... I evo di sam završila... Al šta da kažem, eto ništa...

Bijel Božić... (neostvarivi san...)

Ponovo... Naša priča...

Prvi puta sam ga vidjela iz auta kako me prestiže na cesti... baš tamo negdje na 25 kilometru tek izgrađenog autoputa za Ljubljanu... Tamo negde pred dve, tri godine... 04.08... Godinu kao da sam zaboravila...

Ukrali smo tada jedan drugom onaj prvi tek naizgled beznačajan pogled... On je znate jedan od onih koji ima onaj pravi "pogled ispod obrva"... Ni tada nisam znala kako mu je uspjelo ukrasti nabrzinu onaj moj osmijeh koji tako rijetko baš iz inata djelim takvima kao što je on...

Par dana kasnije kada je 25 kilometar ostao "miljama" iza nas vidjeh ga ponovno i eto bez razmišljanja poklonih mu poljubac a on mi ukrade i jedan dodir... Onaj ravno u srce...

Eh, sve znam, ta naša priča... Jedna ljubavna, bolna priča... Kojoj se eto uvijek nekako vraćam ponovo... U mislima...

Zaspala je zadnja ruža hrvatska...

Čitam ove moje postove... baš se 01.12. sjetih onog koji sam napisala za Sisvete... pomislih eto, moja baka...
Neće pisati -2007...

O, da mi je... da se još samo jednom zaljubim...

Samo još jednom bilo bi lijepo osjetiti one leptiriće u trbuhu kao nekada davno dok mi je otvarao sva četiri vrata auta na rastanku samo da bi morala izaći iz auta da ih pozatvaram kako bi ukrao još jedan poljubac od mene.

Vrijeme nam nije bilo važno, svitala su jutra ja sam radila za 3 sata ali nije nam bilo važno. Nije bilo umora nakon posla koji me mogao spriječiti da odujirm njemu kako bi ponovno tamo negdje 10 sati nakon što sam došla pootvarao ta ista vrata mog auta kako bi me poljubio još samo jednom... Ne bi prošla ni prvi zavoj, zasvijetlilo bi ono pisamce na displayu u kome bi pisalo već mi nedostaješ... eh, davno je to bilo...

Ili pak ona ljubav na daljinu... Bilo bi dobro osjetiti onaj osjećaj kad te stegne oko srca kada ti kaže da neće doći danas. Bolan grč... ali barem znak da ga voliš i da si zaljubljen. Kada 150 km ne znači ništa, ono sjedneš u auto i voziš... vrijeme ti prođe začas.

Lažeš zlato, lažeš dušo...

Lažeš vještice... Laž. Laž... i opet laž. Ne postoji istina koja boli više od laži kada se ista sazna. Znaš to, dobro to znaš jer rekla sam ti to tisuću puta. Ali, ne... ti opet lažeš. I misliš da ću ti vjerovati dovijeka?!

Jednom su sadili lipu...

I posadili su je eto, u najljepše dvorište na Svijetu... Samo četri tramvajske stanice od centra... Od trga na kojem stoji taxi koji nas je jučer odveo do Mirogoja za samo 30 kn...
Sjećam se te lipe još dok sam bila dijete. Igrali smo se pod njenom gustom krošnjom baš kao što se pod istom igrao moj tata dok je bio mali... Na žalost ja sam bila zadnja generacija koja se igrala pod njom.
Sjećam se kada su srušili tu istu lipu... Tata je došavši na dvorište problijedio i mislim da je na trenutak mogao čuti samo one dječje glasove iz svoje mladosti kako trče ispod nje igrajući se "lovice"... Kada su je srušili već je Balaš odavno istu opjevao i iako sam riječi znala baš kao i moj tata ja sam ih eto tek koju godinu poslije konačno razumijela. Ne znam tko je istu posadio, nisam čak niti pitala... ali mnogih koji su kasnije punili bijele jastučnice sanjajući o finom lipinom čaju... više nema.
Imali smo u tom istom dvorištu i jednu krušku koje više nema, a ona kruška što je još ostala svake godine dobro urodi plodom...
I dva jorgovana koji cvatu u čast mog dede svake godine. Taj miris na dvorištu uvijek izmami suze... Lijep je taj jorgovan i fin je taj miris... gotovo da boli. Plačeš a ne znaš dal od tuge ili sreće...
Odmah pored jedan visoki bor koji mi je strašno uvijek išao na živce zbog one smole... I pitala sam se zašto ga ne sruše više. Hvala Bogu da je tu... Dovoljno je bilo i to da lipe više nema.
Ispod bora jedan grm kod kojeg je moj deda znao sjesti i na male komadiće u zemlju ispod grma sjeckati ostatke lubenice... ili lupinke od graška, povehnute listove salate... Meni i sestri nikad nije bilo jasno zašto to radi. Lijepi je to grm sada.
Deda već dugo ne sjedi kraj tog grma, a kore lubenica bacamo u smeće... Zaboravili smo kakav bi to hlad bio da je lipa još ovdje, sada imamo suncobran... Život ide dalje.
Ne želim razmišljati o tome dal ću preživjeti dan kad bora neće biti, kad će posjeći jorgovane, krušku... Ne želim razmišljati a znam da će neko graditi neku urbanu vilu na toj lokaciji jednog dana za koju godinu možda i duže, rušeći pri tome to predivno dvorište i bakine ruže... dedin grm. Srušit će mi Svijet, jedini u kojem sam ikada bila sigurna... Sve je krenulo kada su srušili tu lipu...
Ja neću preživjeti da baka umre... ni da naš prvi pas od svojih 17 godina ugine... Mrzim razmišljati o smrti. Najdalje gdje sam došla je do bake jer ona stalno govori da baš to silno želi, kako bi bila sa dedom ali ja neću moći još jednom kroz to... Moji baka i deda su mi baš kao i mama i tata (sve na Svijetu)...
Mrzim razmišlajti o smrti bilo čijoj, a o mami, tati, sestri... Ma, ni ne pitajte! Ja bih prva, može?
Znam, sebična sam, al dosta mi je tih svijeća, onih slova na spomeniku koja ispisuju imena ljudi koji su eto baš do jučer bili tu... I dosta mi je tih godina na istim tim spomenicima... Dosta mi je!!!!
Ne želim doživjeti da tamo vidim neka imena koja znam, koja volim i neke godine -2007, 2024, 2050... Dosta mi je suza, dosta mi je boli... Kad me drugi put tako zaboli, molim nek mi odmah i srce pukne na pola... Pa nek onda rađe dopišu i moje ime jer sam obična kukavica i stvarno vam kažem da ne mogu to...

Hvala...

Tebi, iako ovo nećeš pročitati... jedno hvala što je jučer tvoj kofer zagrebao na moja vrata... i što si sa sobom donio malo one topline doma, u moj stan, u moje srce...

Hvala ti, na divnom jutru, na najljepšem prizoru koji sam ugledala rano jutros nakon dugo vremena... Sanjala sam neki jaaako ružan san, al ujutro sjetih se da si ovdje... osjetih tvoje ruke oko struka...

Pogledah te onako snenih očiju... Mnogo mi znači to... Imati tebe i da...
Hvala onom mom vernom drugaru ušatom... Eh da, imam jednog malog psa, malo magare... To je život, pomislih...

Eto, hvala svima vama predivnim ljudima što ste bili ovih dana ovdje... pogotovo hvala jednom dječaku koji je danas dodao malo plave na svoj portret života, a sa time i malo roze na moj... Podsjetio me da sam i ja jedno sretno dijete...

Odlučila sam da se saberem i ovaj lijepi vikend provedem u prirodi, idem negdje u šumu... a možda i sretnem kojeg Štrumpfa...

Slovenska...

Nosen dahom sna doleteo je crni golub na moj dlan.
Zasto, ko da zna, al' to sam jutro docekao umoran.
K'o da sam i ja leteo s njim, krilima teskim, olovnim,
i video svet sakriven iza zlatnih oblaka.

Nakon neprospavane noći...

...da, baš takva noć sam ostavila iza sebe... D-moll mi se uvukao u sobu i nisam mogla da mu se oduprem onako ranjiva, onako bolesna... U 5 ujutro bila sam na Hitnoj, išla sam na ORL... Umalo da sam se u onom mraku zabunom mimoišla s tom tužno sivom zgradom, tražeći onu ambulantu... ma znate, onu za duše, kako bi samo na tren škicnula dal je ona možda stigla tamo koju minuticu a možda i godinicu prije mene pa da je ugrabim... Dočekao me neki tamo šta je učio godinama, samo da bi mu ja došla u 4,15... pitao me šta me boli... Hm... Lakše bi možda bilo da je pitao što me ne boli... Ionako, ni za to uho mi čak nije mogao pomoći, o drugom da i ne govorim, šteta riječi...

Sjela sam u auto i krenula, da prema doma... Ma, neću da se ponavljam... Možda pomislila sam, kad dođem tamo nekim čudom udahnem one mirise koji su me tako asocirali na dom... onaj moj u kojem sam davno živjela sa obitelji... njegov u čiji bi se krevet sada tako rado uvukla ili onaj... nekad davno naš... E, taj zadnji mi je bio posebno drag. Čak i onaj seoski miris i ona toplina... U jednom selu, na rubu ovog gordog Grada, on je imao u svojoj sobi peć na drva... Sjetilo me to na onu... Znatel priču o... ma znate...

Vasa Ladački. Ja sam ga te zime ostavila zbog te iste peći koja mi je sinoć tako falila... Eh da... bila sam ja nekoć Vasa... I voljela sam ga onako sirotog... srce se smo nekako nije uspjelo dovoljno oduprijeti pameti. Ja sam pucala visoko, željela sam ono sve što mi nije mogao pružiti.... Onaj lagodan život za kojim sam čeznula... Sat sa zlatnim lancem... i salaše... u karuce pregnute čilaše... Eh... a moj siroti je dolazio pješice... Ma tek mi je kasnije postalo jasno... došao bi on i na kraj svijeta pješice za mene... Čovjek tek kasnije shavti neke stvari. Naime...nakon njega uslijedili su oni kojima je i sa autom bilo teško napraviti kilometar-dva... Eh... znam, voljeo me... Jako... I ja njega, zavoljela sam ga jako... ali puno kasnije, kada više nije bio moj.

Par godina kasnije čula sam da se oženio sa miraždžikom, jedinicom kćerkom nekog gastabajtera. Saznala sam to kada me mili poslao na pregled uz rečenicu "ako si slučajno trudna, pobačaj, a šta drugo... ". Pred tom ambulantom saznala sam i da je ona rodila... Ne mogu vam reći koliko gorčine je to izazvalo u meni, jer, naposlijetku... Bilo mi je tamo već gorko, dosta...

Nije bilo više osobe koju sam srela a da joj nisam rekla ono džaba bilo... Ne, nije me zanimalo šta je dobio... dal konje vrane ili vinograde blagorodne... Boljelo me samo što je dobio dijete... Ono koje sam ja u svojim snovima milion puta imala upravo s njim, jer sa milim nije bilo ni govora o tome... Boljelo me što je ona bila dovoljno pametna da ga ne ostavi zbog smiješne peći na drva... jer ipak on je bio onaj koji se ne ostavlja, al baš nikad...

Odonda je prošlo par godinica, što lijepih, što tužnih... Ja sam još par puta utvrdila gradivo... Ma, ja još živim taj stih... Sve je imo... Ništa imo nije... Eh, neki od vas sigurno poznaju taj osjećaj. Da, imam sve al kao vlastito prokletstvo zbog nekih starih dana ne mogu reći da idem doma... Žalosno...

Srećom, već dugo nisam Vasa Ladački, možda zato što sada imam sve... a i volim jednog koji se ne ostavlja, koji se ne pušta tako lako... Eto, možda to postane moj dom... Možda se iz toga rodi tako jako priželjkivano dijete... koje sada zamišljam s njim... Samo da prestanem stalno analizirati, šta je to što njemu fali... Jer iskreno, njemu ama baš ništa ne fali...

Ne bi bila ipak ja... da ne dodam malo onog svog začina u to, one ne tako rijetke biljčice, u staklenki plavičaste boje... Malo pospem tu našu ljubav tu i tamo sa tim d-mollom...

Znam...

...baš i neću moći da zaspim tako lako noćas... Ostalo je previše toga neizrečeno... Pitao me milion puta šta mi je... No nije moj život baš tako jednostavan pa da se može sažeti u jednu proširenu rečenicu... Prije bi to bila jedna od onih sa puno ali... čijeg se naziva baš i nekako ne mogu sjetiti sad. Ne znam... Uz sve još me boli i uho... Ma neka je i uho samo da nije srce. To boli najgore. Pokušavam zaboraviti taj osjećaj boli... Moje srce je već neko vrijeme cijelo i ispunjeno je njime... Smjestila sam ga unutra kao onu puzzlu koja mi je nedostajala i zbog čijeg se praznog mjesta u datim trenucima činilo kao da će puknuti na pola...

..............
Sjedila sam dugo one noći u autu na onoj cestici u nekom mjestašcu kojeg nema na karti i kojeg ću pamtiti samo po tome što mi je baš na tom 17 kilometru postalo malo premaglovito pred očima, u očima... Svejedno... Zaustavila sam se dok još nisam otišla predaleko samo da udahnem još malo onog svježeg zraka, da u nosiću zadržim bar još malo onog selskog mirisa... Teško je bilo otići od njega prema doma... Ma koga zavaravam, prema nekud što uzaludno već godinama pokušam zvati dom... Dom je tamo gdje ti je srce, a ja sam već predugo daleko... Predugo da bi se sjetila, gdje sam ono zadnji put bila doma...

Nakon svih ovih godina...

nakon svih ovih mjeseci... dana... mogu napokon reci da te ne volim. Vise te ne volim, osinula me ta misao kada sam te ugledala danas nakon toliko vremena. Znam da mi ne bi vjerovao kada bi ti rekla... ipak sam ti se ja oduvijek cinila kao ona koja voli zauvijek, koja ne zna ne voljeti pa makar patila i makar je lomio svaki dan, ali mili moj, eto... Kome vise da lazem... Sebi sam eto vec odavno prestala, bas Ti si me tome naucio...
Oduvijek sam zivjela u nekom svom Svijetu cije si bedeme rusio svaki puta kada bi ih digla dovoljno da osjetis kako sam sigurna, smirena i sretna medu njima. Govorio si mi da se spustim na zemlju, da nije sve bajka, da ne postoji princ i najgore od svega, da JA nisam princeza... Znam da nisam, jer princeze iz bajki nemaju masnice na rukama kao podsjetnik na jedan pokusaj bijega iz tvog grada, od Tebe... kojem sam se vec istu vecer vratila dobrovoljno, ali prekasno da ne bi ostavio svoj trag na mom tijelu. Princeze iz mojih bajki ne bude se uz prve zrake sunca sa infuzijom u ruci na nekom jadnom bolnickom krevetu trazeci samo tvoj lik kojeg nema... Nisi ostao, znam, imao si obaveze, koliko sam ti samo izgovora smislila tog jutra... Ostao je zato gorki okus noci, gorki okus tableta... "Koliko?" Ma premalo, doktorice, hvala na pitanju...
Znas, nestale su one uspomene od kojih mi se uvijek maglio pogled kad bi se sjetila tih dana i tad bi se obicno pokrenula koja suzica sto od srece sto od tuge... Ma znas mene, pateticnu... Sve ti je to dragi moj nestalo, znala sam to vec nakon jedne sekunde sto sam te vidjela pred onim istim vratima na kojima sam te prije zeljno iscekivala, i molila Boga da mi se smilis pa dodes dan ranije... Mileni, cak ti ne zamjeram, niti me boli... Jednostavno te ne volim.
I znas, pateticna sam i dalje... rekao si i sam, unistio me taj Balasevic, isprao mi mozak, ha, ha... Bolje bi bilo da sam slusala tebe, jel da? Eh, nece moci... Meni odgovara.
Eh mili, sta da ti pricam... Vuk dlaku mijenja ali cud nikada... Zato ja i dalje jesam ona ista, ona koja ne zna ne voljeti i ona koja voli zauvijek... Samo ovaj put nekog tko to zasluzuje... Ma znas, jednog princa...

Tvoj Neko

U jednom od onih pajzlova sa kariranim stolnjacima i nekrstenim vinom...
Umalo da me Potiski dilkosi konacno dotuku violinom...
Pesma bese o suncokretu... Do zla boga zalosna...
Samo, za nju se kod nas vrlo malo zna...

"Kis naprafongo..." Lepi goropadni cvet...
Zbog kog se Sunce s neba spustilo na svet...
Da sazna sto u sene glavu okrene?
Da sazna kom se sveti, kad ne gleda za njime ko svi drugi suncokreti?

Malo moje cudljivo... Pusti sta je bilo, ne budi zlopamtilo...
Obici svet je zbog tog uzbudljivo... Da bi se ovde vratilo...
Digni tu lepu glavu... Pogledaj me bar...
U suzici sto blista cuda se trista vide...
Tvoja je sreca samo tvoja stvar...
Al zato tvoja tuga... To je vec prica druga... To na moj racun ide...

Pipnes jedared slingu u becaruse...
Pa cela veka snevas divlje jagode...
Zbog nje se rime raspare i naruse...
I sve bi htele da se njoj prilagode...

Jedan iza ponoći...

Jedan koji nesebično poklanjam tebi. O jednom životu i jednoj ljubavi.

- Šta ti je to na kolenu? - upita jednog dana Vanja
- Oh, ništa! Mladež... - odgovori Sanja.
- Mene podseća na neku tamnu zvezdu! - reče on.
- Zaista? - obradova se ona - Podseća i mene, ali ne smem to nikome da kažem!
- Lepa je... - divio se Vanja.
- I meni se dopada... - kazala je Sanja.
- Smem li da je poljubim?
- Smeš... - reče Sanja i on poljubi malu tamnu zvezdu, na šta se Sanja zarumeni.
- Hoćeš li da budeš moja žena? - upita je.
- Hoću! - odgovori ona tiho - Ali samo ako se zakuneš da ćeš me uvek voleti.
- Kunem se! - zakleo se Vanja.
- To je važno zbog toga - nastavi Sanja - što ne bih podnela da zavoliš neku drugu! Znaš, čini mi se da ću živeti samo dotle, dok me zaista budeš voleo...
- Ludice! - pomilova je Vanja po kosi - Kako te ne bih voleo?
- Verujem ti i molim te da nikada ne zaboraviš na svoju zakletvu, jer od nje zavisi moj život!

Onda su se venčali i na ovom mestu bi završila svaka bajka, rečima da su živeli dugo i srećno i imali zlatnu dečicu, da Vanja nije bacio oko na lepu Sanjinu kumu.
Kuma je zaista bila zanimljiva i privlačna. Imala je dugu svetlu kosu i plave oči slične Vanjinim.
"Kako je samo lepa! - pomisli on - Baš bih voleo da je poljubim!"
U tom trenutku, Sanja se saplete o venčanicu.
- Oh, do malopre mi je bila taman! - reče uplašeno - A, sada mi se čini predugačkom...
Venčanica je bila kao i ranije, ali Sanja nije. Smanjila se za deset santimetara.

Jer, kada smo zaljubljeni, onda oni koje volimo rastu u našim očima.
Kada poželimo nekog drugog, onda se oni smanjuju.
Svi ljudi na zemlji naviknu se na to posle izvesnog vremena i žive, uglavnom, bez ljubavi, a da im ništa naročito ne smeta.
Možda zbog one male luckaste zvezde na kolenu, Sanjin slučaj je bio izuzetak. Ona je htela sve ili ništa! Nije podnosila prevaru, na koju se ostali lako naviknu...

(Momo Kapor "ONDA")